Predstava KONS:O:VEL na Malom mostu 30.9.

by / Četvrtak, 27 rujan 2018 / Published in Novosti

Nacionalni park Mljet vas poziva na predstavu KONS:O:VEL, autora Janeza Vrečka i redatelja Matjaža Bergera, koja će se održati u nedjelju, 30. rujna na Malom mostu u NP Mljet s početkom u 20 h.

Predstava KONS:O:VEL je nastavak suradnje s redateljem Matjaž Bergerom te Anton Podbevšek Teatrom iz Slovenije koji su prošle godine u suradnji s NP Mljet i partnerima organizirali predstavu Trostruki život Antigone koje se održala na otoku Sv. Marije. Godine 2016. održana je i predstava „Vrijeme je dijete koje se igra kamenčićima: Vlast je djetetova“ u izvedbi istog kazališta.

Predstava je besplatna za gledatelje.

Nastupaju: Pavle Ravnohrib, Petra Govc, Barbara Ribnikar, Aleš Valič, Janez Hočevar, Jana Menger, Lana Voljč, Gal Žižek

Redatelj: Matjaž Berger

Dramaturginja: Kristina Ravnikar

Glazba: Peter Penko

Scenograf: Miran Mohar

Kostimografi: Peter Movrin, Metod Črešnar

Koreografija: Jana Menger

 Scenaristi: Nastja Vidmar, Kristina Ravnikar, Matjaž Berger

Lektor: Jože Faganel

Produkcijska ekipa Anton Podbevšek Teatra

Asistentica redatelja: Kristina Ravnikar

Asistent scenografije: Luka Savić

Oblikovanje tiskanog materijala: Eva Mlinar

Garderoba: Nataša Recer

Maska: Špela Ema Veble

Asistentica maske: Anita Ferčak

Koprodukcija: Anton Podbevšek Teater i Studia humanitatis u suradnji
s Cankarovim domom, Ljubljana

Prevoditelji Kosovelovih djela na strane jezike: David Limon, Marc Alyn, Irina Šukina,

Anita Srebnik, Jolka Milič, Josip Osti…

Mali plašt interpretiraju: Toon Tellegen, Želimir Žilnik, Aleksander Čeferin, Matjaž Smodiš, Martina Ožbot…

 

O predstavi KONS:O:VEL, biografskoj i filozofskoj drami kroz riječi autora:

“Konsi su sinteza svega moga pjesničkog rada. Pojmom kons želio sam označiti novu pojavu i dati joj, uz posebnu etimologiju, i autorsko značenje. Njime sam naznačio prijelaz od destrukcije ka konstrukciji, što je od svih avangardnih pokreta dvadesetih godina najradikalnije izveo upravo ruski konstruktivizam. Moj prijelaz preko mosta nihilizma treba razumjeti jedino tako, kao i moju misao da razdoblje destrukcije svatko treba sam proživjeti u sebi. Pojam i oznaku kons preuzeo sam iz sovjetskog kraćenja riječi, koje su preuzeli i neki europski avangardisti. Među europskim konstruktivistima jedini sam za svoje pjesničke radove upotrijebio etimološku autorsku originalnu oznaku. Na jednoj strani oznaka iskazuje svoju antiestetsku poziciju, a na drugoj aludira na moje prezime koje zbog početnog slova K često postaje geometrijsko-inženjerski element u mojim konsima. Nakon što su predstavljeni slovenskoj javnosti, ocijenjeno je »da su većinom više vrijedni kao dokument o jednom vremenu, kao zabilješka o raznim aktualnim događajima, nego kao punokrvna, trajno živa umjetnina«. Takva je ocjena je, dakako, u potpunoj suprotnosti s mojim htijenjima.

Konsi su od samog početka bili namijenjeni ne samo čitanju nego i gledanju. Istina je, doduše, da su svi pisani tekstovi vidljivi, a kod konsa je vidljivost važan sastavni dio koji prevladava i jednostavno se ne može izbjeći. Vjerojatno bi bilo najbolje kada bi se konse otisnulo sa svim pikturalnim, matematičkim, kemijskim i ostalim znakovima. Svega toga sam bio svjestan, zato katkad nisam vjerovao ni vlastitom rukopisu i na nekim sam ga ključnim mjestima više puta podcrtao, ubacio precizne geometrijske skice, neke sam riječi i stihove u usporedbi s ostalim gradivom i tri puta povećao i upotrebljavao sam čak i bojice i tintu. Cijelo sam vrijeme pazio da značenje pjesme ostane jasno. Sve to sam radio jer sam želio da poezija bude poput arhitekture, da se kretanjem izbjegne jednoličnost, da pjesma oživi.

Zato sa svojim konsima ne bih mogao javno nastupiti, kao što su neki mislili; bili su mi potrebni ne samo aktivni slušatelji nego i aktivni čitatelji i gledatelji. Ako bih samo »recitirao« svoje konse, nedostajala bi im vizualna, pokretna i prostorna dimenzija moje konstruktivne poezije, koja ne dopušta konvencionalno literarno čitanje slijeva nadesno i odozgo prema  dolje. Naprotiv, upravo nas sili na nelinearno, prostorno čitanje. »Sve je arhitektura / poezija, glazba, / slikarstva više nema.« »Slova rastu u prostor / glasovi su kao građevine… Magija prostora. Svjetlucanje prostora… svjetlost riječi / … /«, što je – kao i mnoge moje misli o konstruktivizmu – slovenskoj literarnoj znanosti bilo nerazumljivo skoro devedeset godina i zato je ostalo nezapaženo. Upotrebom inženjerskih skica, geometrijskog materijala, vizualnog naglašavanja i prostorskog prenošenja težišta pjesme u njezine različite dijelove, u poeziji sam ispunio temeljni prostorni zahtjev literarnog konstruktivizma, koji je pjesnika izjednačavao s inženjerom, a umjetnost sa životom. To sam rekao više puta.”

 

 

TOP